AMBICIJE NJEGOVI RODITELJA DOVELI SU NAS DO RAZVODA

Mia – Alenova majka me je zazvala oštrim tonom. Što sam sada skrivila? Uvijek su nešto prigovarali. Koliko god da sam se trudila da ih zadovoljim, činilo mi se da postižem sasvim suprotan efekt. Koliko dugo će to trajati? Pet godina sam bila otirač svima, ali sam počela pucati po svim šavovima.
– Da? – došla sam doo nje.
– Idi provjeri je li sve u redu u prodavaonici – njen glas nije trpio nikakvo suprotstavljanje.
– Napiši što nedostaje i napravi popis skladišta – nastavila je nemilosrdno. Osjetila sam kako me preplavljuje bijes. Lice mi se grčilo u pokušaju da suzbijem osjećaje. Razočarenje nisam ni pokušala skriti, ali to Danicu nije nimalo zanimalo. Mislila sam večer provesti sa svojim petogodišnjim sinom. Već godinama radim po cijele dane, dok je Danica preuzela brigu o njemu. Više to neću dozvoliti, obećala sam samoj sebi. Dijete će mi odrasti, a ja neću biti dio tog odrastanja. Večeras ću razgovarati sa Alenom. Već sam nekoliko puta pokušala u posljednje vrijeme, ali sam očito riječi bacala u vjetar. Više nisam mogla. Došla sam pred zid. Živci su mi bili napeti poput strune, a zdravlje opasno narušeno. Brak kao da nije postojao, a ulogu mene kao majke zauzela je Danica. Ništa nije bilo onako kako je trebalo biti.
– Može li to učiniti netko drugi? odlučila sam se suprotstaviti.
– Molim? – Danica se nagnula prema meni: – Nezahvalnice – promrmljala je.
– Umorna sam. Ne sjećam se kada sam posljednji put provela večer sa svojim djetetom. Što ja imam od svega toga? – upitala sam je.
Nije bila navikla da joj se suprotstavljam. Ona je bila glava obitelji, ona je krojila naše sudbine. Muž joj je bio samo marioneta, ali i mi ostali. Sve je ona vješto posložila. Otvorila je biznis koji je napredovao i sav teret prebacila na ostale.
– Što ti imaš? – unijela mi se u lice. Imala je pedeset i pet godina. Izgledala je mlađe od mene. Bila je njegovana, odmorna. Imala je vremena za sebe, za teretanu i fitnes, a ja sam o tome mogla samo sanjati. – Dala sam ti krov nad glavom, brinem se o tvojem sinu … Što bi bila bez mene? – upitala me je.
Nisam imala volje za svađu. Odmahnula sam rukom i otišla. Nije imalo smisla da se borim protiv nje. Trebala sam se smiriti. Bitku sam trebala započeti sa Alenom. A vodila sam je već godinama, ali nikada odlučno. Zbog mira u kući uvijek sam se povlačila. Iz dana u dan sam mislila da će biti bolje, ali nije bilo. Uvijek sam imala obaveza, od jutra do kasno u noć. Nije postojao novac koji je to mogao platiti. A kad sam malo bolje razmislila, nisam ga ni imala. Sve je išlo u kuću, sve za obitelj. Obiteljski posao za mene je bio tamnica. Ne znam kako sam obavila ono što je Danica od mene tražila. Misli su mi bile odsutne. Ja nisam bila poput njih. Nisam željela biti najbolja, najbogatija, željela sam biti majka i supruga, a to sam najmanje bila. Njima je bilo važno što će se reći i što će biti povezano sa njihovim prezimenom, jer je utrka za novcem kod njih trajala neprestano, bez prestanka. Što će im sav taj novac? To sam se neprestano pitala. U tom domu nije bilo sreće, nije bilo osmijeha, nije bilo sloge. Postojala je samo Danica i svi oni koji su se povinovali njenim željama.

Odavno sam se odrekla snova
Kad sam se vratila kući, Alen još uvijek nije stigao. Moj sin Robert je spavao. Istuširala sam se i odmah krenula u krevet. Udovi su me boljeli od silnog napora. Trebala sam odmor, a nisam se ni sjećala kada sam posljednji put imala slobodan dan. Tupo sam zurila u tamu. Preispitivala svoj život. Ništa nije bilo onako kako sam ja mislila da će biti. Odavno sam se odrekla snova, zanosa sa kojim sam prešla ovaj prag. Što je ostalo od mojeg braka? Kada sam posljednji put provela večer sa Alenom? Nisam se sjećala. Posljednji put smo vodili ljubav prije nekoliko mjeseci. Stresla sam se na tu pomisao. U braku smo bili nešto više od pet godina, a ponašali smo se kao da smo bili pedeset. Između nas nije bilo strasti, nismo imali vremena za nju. I ljubav se povukla. Neprestano smo bili zaposleni. Taj posao uzeo je danak. Nemirno sam se okretala. Nikada nisam ni pomislila da bih mogla doći u situaciju u kojoj sam se nalazila. Naravno, većina brakova počinje sa snovima, a završavaju sa rušenjem istih.
Čula sam kada su se vrata otvorila. Stigao je Alen. Napetost u meni je kulminirala. Imala sam namjeru sve raščistiti već te večeri. Ništa mi drugo u tom trenutku nije ni bilo važno. Kad je Alen ušao u sobu, mirisao je na kupku. Voljela sam ga. Sve što sam i podnosila, činila sam to zbog njega.
– Budna si? – upitao me je kada mi je prišao.
– Jesam – rekla sam tiho. – Čekala sam te – priznala sam mu.
– Zašto? Odmori se. I ja sam umoran toliko da ću odmah zaspati čim dodirnem jastuk.
– Ne mogu više ovako, Alene – rekla sam oporo.
– Što je sada? – upitao me je suho. Nije imao razumijevanja za mene, za moje probleme, kao ni stanje u kojem sam se nalazila.
– Od prvog dana sam bila protiv toga da živimo u istoj kući sa tvojim roditeljima.
– Što možemo? – Alen me je upitao. Legao je. Udobnije se namjestio. Ja i on nismo razmišljali na isti način. On je smatrao prednošću to što smo sa njegovim roditeljima. Naravno, oni su od njega napravili osobu koja je bila financijski ovisna o njima, a svi problemi su i proizlazili od toga. Pokušala sam ga nagovoriti da se odselimo, ali on je bio mamin sin, ovisnik o njenom prisustvu.
– Možemo nešto poduzeti – rekla sam ljutito.
– Tiše – Alen me je upozorio. – Robert spava – rekao je jedva čujno. Naravno, pronašao je odličan izgovor da ne razgovara sa mnom. Nikada se ništa neće promijeniti. Uništit ću svoje zdravlje, svoju psihu, sve, ako nešto ne poduzmem.
– Ja ne spavam. Nemam vremena za sebe. Ne mogu se družiti sa svojim djetetom. Ne mogu provesti vrijeme sa tobom. Nemamo vikenda, niti jedan slobodan dan, ni vremena da budemo obitelj. Ako se ovako nastavi, ja odlazim – nije to bila isprazna prijetnja.

Možeš otići ali bez sina
Doista sam imala namjeru nešto poduzeti. Način na koji sam godinama pokušavala, očito nije polučio uspjeh. Ne samo da se nismo pomaknuli sa nule, nego smo samo tonuli kao bračni partneri.
– Očito ti je previše dobro, pa ne znaš od obijesti što radiš – Alen je promrmljao. – Pusti me da spavam. Umoran sam. Ti kao da ništa ne shvaćaš – rekao je i okrenuo se.
Za njega je razgovor bio završen, ali i za mene. Ustala sam. Otišla sam u kuhinju. Nije imalo smisla da pokušavam zaspati, jer to neću moći. Bila sam toliko ljutita da sam jedva odolijevala iskušenju da odmah spakiram nužne stvari, uzmem Roberta i odem. Neka idu do vraga svi! Nije me zanimao njihov posao. Meni nije trebalo mnogo. Željela sam svojem sinu biti majka, a to ću i biti. Jedini način da se Alen trgne jest da izgubi mene i svog sina, ako on to uopće i primijeti.
Jesam li trebala još malo sačekati? Što bih dobila s tim? Ništa se neće promijeniti. Nazvala sam majku i rekla joj da imam namjeru napustiti Alena.
– Zašto? – očito ni njoj nije bilo jasno. – Alen je dobar čovjek – stala je u njegovu obranu ili u obranu bračne zajednice.
– Ne mogu više – rekla sam kroz plač. – Ne mogu ponovila sam tu rečenicu nekoliko puta.
– Odselite se – predložila mi je
– Alen to nikada neće učiniti – izrekla sam ono što mi je odavno postalo jasno.
– Radi ono što misliš da je najbolje. Doseli se kod mene, ako odlučiš otići – majka je ipak bila na mojoj strani. Pokazala je to na suzdržan način. Inače, nikada nije bila takva. Alen joj se sviđao. Na neki način, prihvatila ga je kao sina kojeg nikada nije imala. Razumjela me je. Bila mi je potpora u svemu. Bezbroj puta mi je pokušala dati novac za obiteljsko putovanje, ali ja za njega nisam imala vremena. Imat ću ga za sebe i svojeg sina, odlučila sam.
Već te večeri, spakirala sam se. Odnijela sam svoje i Robertove stvari do automobila. Iako sam uzela samo ono nužno, nije previše toga ostalo. Nisam imala vremena za kupnju, ali ni novca.
– Što to radiš? – Danica se upravo vratila sa kave.
– Odlazim – rekla sam odlučno.
– Što? – sa nevjericom je odmahnula glavom. Promatrala je mene i kofere koji su bili u automobilu. Uzela je Roberta za ruku.
– Možeš otići, ali bez njega rekla je dramatično.
– Znate što? – unijela sam joj se u lice. Nikada nisam osjetila snagu nakupljenog bijesa kao u tom trenutku. Ne znam kako je nisam pljusnula. To nikada neću saznati. Upravljala je mojim životom, mojim financijama, mojim slobodnim vremenom, mojim mužem, mojim sinom, Robert je bio moj sin, a ona kao da je to zanemarila.
– Odmaknite se – prosiktala sam.
– Idemo – uhvatila sam Roberta za ruku.
– Nezahvalnice – Danica je rekla ljutito.
Naravno, pripisivala mi je sve epitete koje nikada nisam ni čula u svojem životu. Njena uglađenost skrivala je prostakušu i nevjerojatan rječnik kojeg bi se i kočijaši posramili. Nekoliko minuta kasnije, bila sam na putu prema stanu svoje majke. Možda sam griješila, ali mi to nije bilo važno. Dalje nisam mogla, ne na način kojim sam živjela. Laknulo mi je kada sam parkirala automobil. Okrenula sam se prema Robertu. On je bio neobično tih, kao da je slutio sve ono što se događalo sa mnom, i kao da je suosjećao.
– Nedaleko odavde je igralište – rekla sam veselo. – Da odemo do njega? oči su mi zaiskrile novim sjajem, onim kojeg godinama nije bilo u njima.
– Može – Robert je rekao. Očito se i on veselio promjeni koju je uočio kod mene. Uzela sam loptu iz prtljažnika i krenula zajedno sa Robertom. Poskakivala sam. Situacija se nije riješila mojim napuštanjem Alena, ali će ono pokrenuti lavinu koja bi mogla dovesti do rješenja situacije. Nešto se moralo promijeniti, a ni to nije moglo samo od sebe. Osejećaj slobode kao da je maknuo bol koju sam nosila u sebi, i na koju nisam željela misliti.
Sa Robertom sam provela sat vremena na igralištu. Smijeh je odjekivao njime. Uživala sam kao što nikada nisam u proteklih nekoliko godina. Koliko toga sam propustila? Savjest me je zbog toga pekla, ali drugačije nije moglo biti, barem sam ja mislila tako.
– Gdje je tata? – Robert me je upitao.

Majka nas je toplo primila
Vidjet ćeš ga sutra – obećala sam mu. Otišla sam u stan svoje majke. Na sreću, ja i Robert smo imali svoju sobu. Majka se držala po strani. Nije mi davala savjete, niti je na bilo koji način pokušavala utjecati na moju odluku.
– Što planiraš? – upitala me je kada je Robert otišao na poslijepodnevni odmor.
– Ne znam – slegnula sam ramenima. Znam samo da ondje više ne mogu provesti ni jednu minutu. Ako bih to učinila … – napravila sam grimasu.
Naravno, bila sam napeta. Očekivala sam da će Alen doći, ali on čak nije ni nazvao. Nije imao vremena da to učini. Kakav apsurd! U što se on to pretvorio? Nekad je bio tako romantičan, prepun planova, imao je vizju budućnosti, a sada nije imao ništa osim posla. Čak je zbog njega i obitelj izgubio. Nadala sam se da će ga ovo trgnuti, bolje rečeno bila sam sigurna da hoće. Očito sam pogriješila. Što je imao od tog sumanutog rada? Ništa. Novac koji je gomilao bio je kod njegovih roditelja. Nije imao svoj dom, živio je u njihovom. Pravila su mu određivali drugi. Ako on ne uvidi gdje je greška, onda sam pametno odabrala što sam ga ostavila.
– Ti si mi najvažnija – majka mi je rekla. – Pogledaj se – rukom je pokazala prema meni. – Izgledaš kao da si bila na odvikavanju od hrane. Treba ti dobar obrok, a on čini čuda – rekla je uz topao osmijeh. – Pripremila sam tvoje omiljeno jelo – rekla je dok je ustajala.
Nasmiješila sam se. Njeno me je ponašanje dirnulo. Nekad na njega nisam obraćala pozornost, ali nakon što sam provela godine u drugoj obitelji, shvaćala sam koliko su malene geste ujedno i najljepše. Još neko vrijeme neću tražiti posao. Nisam ga željela. Ako to i učinim, bit će nešto sasvim drugačije od onoga na što sam bila navikla.
Žena mora imati samostalnost
Nakon jela, osmjehnula sam se majci.
– Što planiraš? – upitala me je.
– Ništa – uzvratila sam. Doista sam tako i mislila.
– Imam nešto ušteđevine – predložila mi je. – Otvori nešto od čega ćeš moći imati pristojnu plaću, a neka drugi rade. Osim ljubavi, ništa drugo nije važno. Bez obzira na situaciju, ti imaš koga voljeti.
– Ja nemam ni jedne lipe – rekla sam posramljeno. To je bila istina. Godine rada poklonila sam drugome. Imala sam hranu, plaćene režije, Robert je imao sve, a ostatak novca bio je kod Danice. Za najmanju sitnicu, novac sam morala pitati od nje i njoj polagati račune. To ni sa svojom majkom nisam činila. Kao djevojka sam imala više samostalnosti.
– Ne trebaš biti ogorčena – majka mi je rekla. – Da bi žena bila poštovana, treba imati samostalnost, a ti si bila robinja. Drugačije ne mogu opisati ono što si prošla. Ako te Alen voli, nešto će poduzeti. Nadam se da hoće – nasmiješila mi se.
– I ja – odgovorila sam, mada nisam bila sigurna da to želim.
Neko vrijeme sam htjela biti sama sa svojim sinom. Zvono na ulaznim vratima nas je prekinulo. Pogledala sam u majku. Napravila sam grimasu.
– Odvest ću Roberta do centra. Malo ćemo prošetati – rekla je blago.
– Kakva god tvoja odluka bila, imaš moju potporu – naglasila je svaku izgovorenu riječ. Ustala sam i krenula prema vratima. Očekivano, Alen je bio pred njima.
– Što to radiš? – upitao me je muklo. – Pobogu – uzdahnuo je. Prošao je rukom kroz kosu. Pogledala sam ga u oči. Ne, u njima nije bilo bijesa, bila je samo tuga, a to me je pogodilo.
– Radim ono što je nužno – uzvratila sam hladno.
– Nije nužno, Mia. Godinama ti govorim da se strpiš – govorio je, a još nije ni ušao u stan.
Odmaknula sam se i propustila ga. Na trenutke sam žalila zbog svoje odluke, ali nisam imala namjeru odustati, niti se vratiti u onu kući. Ako je želio mene i svojeg sina, morat će promijeniti život iz temelja, inače će nas izgubiti.
– Gdje je Robert? – pogledao je oko sebe.
– Sprema se. Ide sa mojom majkom u centar – rekla sam tiho.
Ako se ne složimo razvest ćemo se
Promatrala sam Alena. Promijenio se. Imao je bore koje tu nisu bile prije kratkog vremena. A možda i jesu? Ja nisam imala vremena da ih vidim.
– Zašto? – upitao me je.
– Treba li ti odgovor na to pitanje? – uzvratila sam pitanjem. – Što sam ja? – upitala sam ga. – Radnica koja radi za tvoju obitelj ili tvoja supruga? – znala sam da će neke stvari sagledati na drugačiji način, ali isto tako sam znala da je on ponosan i da će teško priznati da je pogriješio.
– Znaš da sam želio da sve bude idealno – priznao mi je.
Na trenutak, bilo mi je žao što sam otišla, ali samo na trenutak. Nisam trebala žaliti. On nije imao vremena da me sasluša, da me podrži, niti da se bori za našu obitelj. Trebao se odseliti od svojih roditelja. Mogli smo biti siromašniji i imati manje, mada nismo ni u ovom trenutku imali ništa spektakularno, ali bismo bili sretniji. To je ono što sam ja neprestano imala na umu. Njegova majka imala je pakleni plan. Kontrolirala ga je financijski, a to je bio uzrok koji nas je i doveo do ovoga. Od sposobnoga i mladog čovjeka napravila je ovisnika o njoj. Samo ga je trebala pustiti da živi svoj život, ali ona to nikada neće učiniti, a Alen nije znao kako da joj se suprotstavi. Nametnula mu je mišljenje da je nesposoban bez nje, a on ga je prihvatio. Očito je i on išao linijom manjeg otpora, isto kao i ja.
– Idemo mi. Javi se ocu – majka je rekla Robertu kad su ušli:
Robert je bio previše uzbuđen da bi posvetio ocu više od nekoliko trenutaka. Ubrzo su otišli. Okrenula sam se prema Alenu. Nisam mu imala što reći. Godinama sam pokušavala razgovarati s njim, a sada nisam imala volje za to.
– Ništa nije bilo idealno – uzvratila sam. Sjetila sam se da nisam odgovorila na ono što je on rekao. – Od početka sam bila protiv toga da budemo sa tvojim roditeljima. Imala sam pravo. Mi smo trebalo saviti novo gnijezdo, a ne se nastaniti u tuđem. Koliko si mi vremena posvetio u proteklih nekoliko godina? – upitala sam ga. Gledao me je kao da me prvi put vidi.
– Sanjala sam o tvojem zagrljaju, o vremenu u kojem ćemo nas troje biti zajedno, biti obitelj, ali to vrijeme nismo pronašli. Znaš na što je sličio naš brak iz moje perspektive? – upitala sam ga. Alen je slegnuo ramenima.
– Nije važno – odmahnula sam rukom. – Ja ću reći svoje uvjete, a ti možeš svoje. Ako se ne složimo, razvest ćemo se – rekla sam jednoličnim glasom.
Alenove ruke su podrhtavale. U tom trenutku sam imala dojam da se probudio iz nekog višegodišnjeg sna i da ne shvaća što se oko njega događa. Nisam vidjela želju da me zadrži, vidjela sam samo da je izgubljen i ništa više.
– Koji su uvjeti? – upitao me je.
– Neko vrijeme ću ostati ovdje, bez obzira na sve. U kuću tvojih roditelja se ne vraćam. Pokrenut ću svoj posao i nastojati što više vremena provesti sa Robertom. Nadoknadit ću ono propušteno, barem djelić toga. Volim te i želim da naš brak uspije, ali ondje neće. Nisi imao vremena za mene. Nisam ga ni ja imala za svoje dijete, a tebe ionako nikada nije bilo kod kuće. Sada ću sve napraviti da se to promijeni.
– Što predlažeš? – Alen me je upitao.
– Pronađimo neki stan, iznajmimo ga. Krenimo od početka – zastala sam kada sam vidjela izraz njegovog lica. Znala sam da on nije spreman na takve promjene. Nije mogao žrtvovati sve da bi bio sa svojom obitelji. Pokušavala sam ga shvatiti, ali mi to nije polazilo za rukom. S jedne strane se nalazila njegova dominantna majka koja je odlučivala o svemu. Čak je ona i presudila našem braku. Njene ambicije su ga dokrajčile. S druge strane smo bili ja i njegov sin. Zar sam mu postavila teško pitanje? Ja se ne bih ni trenutka dvoumila, ali on jest.
– Moram razmisliti o svemu – Alen je rekao.
– Ne moraš – ljutito sam rekla. Ustala sam. Prišla sam prozoru. Čovjek koji se nalazio u istoj prostoriji sa mnom, nije bio isti onaj za kojeg sam se udala, i s kojim sam htjela provesti ostatak života. Gdje se izgubio? Je li i on o meni razmišljao na isti način? Gdje je nestala sva ona silna ljubav koju je prema meni osjećao na samom početku?

Nema smisla živjeti u iluzijama
Posao nije bio izgovor. Borimo se za svoje ideale, za ono što stavimo na sam vrh ljestvice, a njegova obitelj na vrhu nije bila. Radio je kao sumanut, po cijele dane. Nije imao vremena za sebe, ni za bilo koga drugog. Što je stvorio od toga? Kuću? Nije. Bolju budućnost? Ni to nije. U ovom trenutku smo imali manje nego na samom početku. U ono vrijeme smo imali barem ljubav, a sada ni toga nije bilo u tolikoj mjeri da bi u njemu probudila poriv za borbu.
– Izgubljen sam – rekao je tužno. – Mislio sam da imam lijep život.
– Što? – nisam ga shvaćala. – Zar si slijep? – nisam se mogla načuditi. – Zar se brakom zove ono što smo mi živjeli? Kada si me posljednji put poljubio? A o nečem većem nisam mogla ni sanjati. Ustajao si i odlazio. Vraćao si se previše umoran za bilo što. Razgovor između nas je utihnuo, nije postojao. Bili smo poput robota. Koliko puta sam pokušavala razgovarati sa tobom, Ne, ne ide. Ovo je kraj – rekla sam, svjesna da je to najvjerojatnije istina. Nije bilo smisla gajiti nikakve iluzije, kada za njih nije bilo mjesta. Suočavala sam se sa onim čega se svaka žena užasava, sa razvodom. Očekivala sam sasavim drugačije ponašanje od njega. A on se predao. Samo je to bilo očito. Nije imao snage za borbu, niti motiva, zaključila sam.
– Umoran sam – Alen je rekao. – Umoran sam od svega – glas mu je bio neprepoznatljiv.
Po tom pitanju sam ga shvaćala. Jako dobro sam znala kako se osjeća. Izgorio je na poslu. Svu energiju je trošio na njega. Zašto? Ni nakon godina rada nije imao ništa. Bio je gubitnik, isto kao i ja.

Znala sam da je on izgubljen
Što ćemo sa Robertom? – upitala sam ga. Nisam očekivala da će mi praviti probleme, ali i to se moglo dogoditi. – Neka ostane sa mnom. Otac si mu. Neću braniti da ga viđaš. To je sve što mogu obećati.
– Idem – Alen je ustao. Nisam mogla opisati koliko sam bila razočarana njegovim postupkom. Neko drugi na njegovom mjestu, učinio bi sve da ostane, izgladi situaciju ili da pokaže da još ima ljubavi u njemu, ali on nije pokazivao ni najmanje znakove bilo čega.
– Kako želiš – rekla sam tiho. Bila sam na rubu suza. Žalila sam za svim onim vremenom što sam ga uludo potrošila. Alen je ustao. Otišao je bez riječi, bez pozdrava. Ispratila sam ga pogledom. Prišla sam prozoru. Promatrala sam kako izlazi na ulicu. U njegovim pokretima nije bilo živosti, nije bilo ničega. Predao se. Nikada to od njega ne bih očekivala. A nekad je bio tako pun planova. Osjetila sam kako mi suze moče lice. On se itekako znao boriti za ono do čega mu je stalo. Tako je nekad bilo. Sve se promijenilo, sve. Obrisala sam suze. Možda sam postupila onako kako nije očekivao, a to je bilo očito. Što je mislio? Da ću biti zadovoljna životom kojeg sam vodila? Nisam bila. Sve u meni je vrištalo od želje da nešto promijenim. Čak i da sam zgrnula bogatstvo, ono ne bi bilo opravdanje za sve ono vrijeme koje sam ukrala od svojeg djeteta.
Sjela sam. Tupo sam zurila u neodređenu točku. Oči su mi se sklapale. Bila sam tako umorna, kao da je sva snaga napustila moje tijelo. Sve je imalo svoje granice, a ja sam fizičke odavno iscrpila. Istuširala sam se. Osjećala sam kako mi se tijelo opušta. Obrisala sam se i krenula u krevet. Ne znam kada sam zaspala, možda istog trenutka kada mi je glava dotaknula jastuk.
Kad sam otvorila oči, bio je mrak. Pogledala sam na sat. Bila je ponoć. Ustala sam. Krenula sam prema kuhinji. Svjetla su bila pogašena. Pogledala sam u majčinu sobu. Robert i ona su spavali. Osmjehnula sam se.
Vratila sam se u kuhinju i napravila sebi sendvič. Nisam se sjećala kada sam posljednji put bila toliko gladna. Jela sam sa tekom. Razmišljala sam o Alenu. Ne, nisam mislila da me nije volio, iako nijedan dokaz nije išao tome u prilog. Samo sam vjerovala da je izgubljen, da se nije uspio snaći. Bio je osjećajan i znala sam da bi ga ovo moglo slomiti. Ja nisam imala izbora, ali on jest. Još uvijek sam se nadala da će se pokrenuti, da će shvatiti što je napravio.

Svekrva mi se pojavila u kući
Alen mi se nije javio idućih nekoliko dana. Više nisam znala što da mislim. Počela sam razmišljati o podnošenju zahtjeva za razvod. Činilo mi se da je to bila jedina opcija. Nekako sam i mogla shvatiti da mu nije stalo do mene, ali on nije vidio ni Roberta. Što se događa? Nisam shvaćala. Situaciju je razjasnila Danica koja me je posjetila tog dana.
– Što želiš? – nisam bila nimalo ljubazna prema njoj. Nisam imala razloga za to. Ispratila me je na nimalo lijep način. Općenito, nije se ponašala prema meni onako kako je trebala. Za nju sam uvijek bila osoba koja nije bila vrijedna njene obitelji.
– Što si učinila? – Danica me je upitala. – Moj sin … – prvi put sam vidjela suze u njenim očima.
– Što je sa njim? – upitala sam sa strahom. Promatrala sam je. Izgledala je potpuno drugačije. Dok sam ja željela odgovor na svoje pitanje, ona se nije žurila s njim.
– Zaključao se u sobi i gotovo da ne izlazi.
Laknulo mi je nakon njenih riječi. Mislila sam da je nešto gore u pitanju.
– Ja ga nisam dovela u to stanje – rekla sam hladno. Nisam imala namjeru raditi dramu, niti se svađati s njom. Ona je dio moje prošlosti. Sve što je učinila, neka ona nosi na savjesti.
– Učini nešto – nisam očekivala molećivost od nje, i zato me je iznenadila.
– Što? – upitala sam je.
– Vrati se – rekla je tiho. Nasmiješila sam se. To je bilo posljednje što sam željela.
– Neću to učiniti. On to zna. Ako želi biti sa mnom, onda ćemo biti zajedno daleko od vas i od posla koji ste nam nametnuli.
– Ne znam za čim žali? – Danica je rekla.
Ispratila sam je. Ne mogu reći da sam bila ravnodušna, jer nisam. Željela sam pomoći Alenu, ali to je bilo nemoguće. On je trebao pomoći samom sebi, a sve ostalo bi se posložilo. Vidjela sam da se predao. Svi znakovi su bili preda mnom. Ravnodušnost je gora od bilo koje emocije, a ona je kod njega u potpunosti zavladala. Neko vrijeme sam stajala na istom mjestu. Razmišljala sam o onom što bih trebala učiniti. Da ga nazovem? Nisam bila sigurna da bi podigao slušalicu. Možda je mene krivio za sve, a to će samo pogoršati ionako lošu situaciju.
Uzela sam mobitel i nazvala ga. Na moje iznenađenje, javio se. Pozdravila sam ga. Nakon pozdrava, uslijedila je duga šutnja. Nisam bila spremna na razgovor. Očito da nije ni on bio.
– Alene – izgovorila sam njegovo ime samo da dobijem na vremenu.
– Donesi papire. Potpisat ću ih – rekao je. S nevjericom sam odmahnula glavom. Ponašao se kao da sam mu teret, kao da me se želi čim prije riješiti.
– To je ono što želiš? – upitala sam ga. Nastao je tajac. Plitko sam disala. Znoj se počeo cijediti sa mojeg lica. Osjećala sam ga i po cijelom tijelu.
– Da. Donesi ih – rekao je i prekinuo vezu.
Ono što sam željela, nisam postigla. Mislila sam da ćemo razgovarati, da je napokon uvidio da greška nije u nama, nego u ambicijama njegovih roditelja, posebno majke, ali ne, on to nije želio vidjeti. Otišla sam pod tuš. Bila sam ljutita. Samo pola sata kasnije, ulazila sam u kuću koju sam napustila prije nekoliko dana. Prizor koji sam vidjela, šokirao me je. Alen je ležao. U sobi je bilo mračno. Upalila sam svjetlo. Ono što sam vidjela, pogodilo me je. Lice mu je bilo obraslo i neuredno, sa upalim obrazima. Krenula sam prema njemu. Skinula sam prekrivač sa njega.
– Možemo se razvesti, ali … – pokazala sam na njega. – To nije razlog da uništiš samog sebe – planula sam.
– Kad sam uništio sve, mogu i sebe – Alen je rekao.
Sjela sam. Uhvatila sam ga za ruku. Pogledala sam ga u oči.
– Donijela si papire za razvod? – upitao me podrugljivo. – Brza si. Nisi mogla čekati? – nastavio je istim tonom. Njegove riječi su me pogađale. One su samo dokazivale kako malo me je poznavao.
– Došla sam … – nisam mogla nastaviti. – Pobogu – rekla sam ljutito. Volim te! Stalo mi je do tebe! To je jedino što se u našem braku nije promijenilo.
– Napustila si me bez riječi – nije želio shvatiti razlog zbog kojeg sam otišla.

Ponos i ljubav ne idu zajedno
Istinite priče: Ambicije njegovih roditelja dovele su nas do razvoda
Ambicije njegovih roditelja dovele su nas do razvoda
Pokušavala sam ti reći, i govorila sam ti, ali me nisi slušao.
I dalje mu je pogled bio prazan. Lice je bilo potpuno bezizražajno. Ponašao se kao da na sve gleda sa neke druge planete, kao da nije u pitanju on, njegov život i njegova obitelj.
– I ja tebe volim, ali … – ono “ali” zlokobno je odjekivalo.
– Nemaš snage za borbu, nemaš cilj. Ne smatraš naš brak vrijednim borbe?
– To nije istina – Alen je sjeo.
– Što je istina? – upitala sam ga. Gledala sam ga kako se muči, kako vodi borbu sam sa sobom. Ponos i ljubav ne idu zajedno, a on je bio ponosan i volio je. Da, vidjela sam to u njegovom pogledu, ili sam možda željela vidjeti.
– Istina je da sam se pogubio, da sam krivo posložio prioritete. Imala si pravo. Trebali smo voditi svoj život, a ne prilagođavati ga po tuđim pravilima. Što ako je kasno za nas? – očaj je bio vidljiv u izgovorenom pitanju.
– Nije – trudila sam se da dam nadu ondje gdje ju je bilo samo u tragovima.
– Ne znam što bih trebao? – nemoćno je priznao.
Osmjehnula sam se. – Neće biti nimalo lako, ali možemo pokušati spasiti naš brak. Sve moramo promijeniti: sebe, situaciju, sve – znala sam da mu govorim ono čega je on bio svjestan.
– Za početak – nagnula sam se prema njemu – nisam donijela papire za razvod. U ljutnji sam sastavila zahtjev. Mislila sam da to želiš, ali … Poljubi me, zagrli me – nisam skidala pogled sa njegovog lica koje se počelo mijenjati. – Učini ono što nisi godinama činio. Shvati da je pored tebe žena koju si odabrao da bi uz nju proveo budućnost – naglasila sam svaku izgovorenu riječ.
Znam da neće biti lako riješiti sve prepreke, ali isto tako znam da ćemo uspjeti. Da mislim drugačije, ne bih ni pokušavala spasiti brak koji me nije učinio sretnom, ali bi mogao u budućnosti. Sa tom nadom, ponudila sam mu usne.